Zašto je toliko važno neprestano biti u pokretu?

U nadi da će saznati više o tome kako neaktivnost utječe na rizik od razvijanja bolesti, istraživači sa Sveučilišta u Missouriju (University of Missouri) nedavno su okupili i uvjerili skupinu zdravih, aktivnih mladih ljudi da se prestanu kretati. Naime, znanstvenici već neko vrijeme znaju da sjedeći tip ljudi ima veći rizik od razvijanja srčanih bolesti i dijabetesa tipa 2, no nisu u potpunosti razumjeli zašto je to tako, dijelom i zato jer proučavanje učinaka sjedećeg načina života nije jednostavno.

Ljudi koji su neaktivni mogu biti i pretili, loše se hraniti ili se suočavati s nekim drugim problemom koji proizlazi iz načina života ili funkcioniranja metabolizma što onemogućava određivanje uloge koju isključivo neaktivnost ima u bolesti.

Tako su, kako bi se uspješnije borili protiv spomenutog problema, istraživači razvili novi pristup u proučavanju učinaka neaktivnosti i nametnuli aktivnim ljudima koji često vježbaju, stanje mirovanja, a u nekim ih slučajevima i osudili na mirovanje u krevetu.

No, u trenutnoj su studiji koja je objavljena ovaj mjesec u časopisu Medicine & Science in Sports & Exercise, znanstvenici ipak stvorili realniju inačicu neaktivnosti pa su dobrovoljci morali bar upola smanjiti broj koraka (aktivnosti) dnevno. Na taj su način istraživači željeli utvrditi je li ovo smanjenje fizičke aktivnosti utjecalo na sposobnost tijela da kontrolira razinu šećera u krvi.

“Sve je izglednije da je nagli rast razine šećera u krvi, posebno nakon obroka, loš za ljudsko zdravlje”,rekao je John P. Thyfault, izvanredni profesor nutricionizma i psihologije vježbanja na Sveučilištu u Missouriju (University of Missouri) koji je proveo istraživanje u suradnji sa apsolventicom Catherine R. Mikus i drugima. “Povećanje razine šećera u krvi poslije obroka povezano je s razvojem srčanih bolesti i dijabetesa tipa 2.”

Znanstvenici su dobrovoljcima namjestili sofisticirane uređaje za mjerenje glukoze, koji su neprestano tijekom dana provjeravali njihovu razinu šećera u krvi. Dali su im i pedometre te narukvice koje su bilježile aktivnost, kako bi pratili koliko su koraka napravili, a dobrovoljci su morali bilježiti detaljne dnevnike o hrani koju su pojeli. A zatim su im rekli da žive normalno sljedeća tri dana, hodajući i vježbajući kako su navikli.

Prema preporukama lječnika, u zdravstvene svrhe, ljudi bi trebali dnevno napraviti 10000 koraka ili čak više, što je oko 8 km hodanja. Studije pak pokazuju kao prosječan čovjek dnevno napravi i manje od 5000 koraka. Dobrovoljci iz studije Sveučilišta u Missouriju u tom su smislu atipični jer je svatko od njih vježbao oko 30 minuta dnevno i napravio više od 10000 koraka tijekom prva tri dana pokusa, u prosjeku gotovo 13000 koraka.

Rezultati istraživanja su dokazali tvrdnje istražitelja

Tijekom ta tri dana, prema podacima iz uređaja za mjerenje glukoze, razina šećera u njihovoj krvi nije porasla nakon obroka. No, to se stanje promijenilo tijekom druge etape eksperimenta, kad je dobrovoljcima rečeno da smanje dnevnu aktivnost kako bi broj napravljenih koraka dnevno pao na 5000 u sljedeća tri dana.

Postizanje takve je nemarnosti bilo vrlo jednostavno, dobrovoljci su prestali vježbati i, kad god su im prilike dopuštale, koristili su dizalo umjesto stepenica ili jeli dostavljen ručak umjesto da prošeću do restorana. Pojednostavljeno, postali su tipični američki odrasli ljudi.

Prosječan broj napravljenih koraka pao je na jedva 4300 tijekom tri dana, a dobrovoljci su izvijestili istraživače da vježbaju u prosjeku tri minute dnevno. Za to su vrijeme jeli identične obroke i međuobroke kao i u protekla tri dana, tako da bilo kakve promjene u razini šećera u krvi nisu mogle biti rezultat masnijih ili slađih obroka.

A promjena je bilo. Tijekom navedena tri dana neaktivnosti, razina šećera u krvi volontera se znatno povećala nakon obroka, s najvećim povećanjem od oko 26 posto, u odnosu na aktivne dane kad su više vježbali i kretali se. Štoviše, razina šećera u krvi se blago povećavala svaki dan. Ova promjena u kontroli razine šećera u krvi nakon obroka se “dogodila znatno ranije nego su uopće mogle biti zamijećene promjene u tjelesnoj formi ili čak pretilosti te povećanju masti, zbog smanjene aktivnosti”, rekao je dr. Thyfault.

Tako se nameće zaključak da su promjene razine šećera u krvi rezultat tjelesne neaktivnosti i premalo kretanja, što je ujedno uznemiravajuća, ali i ohrabrujuća vijest. “Ljudi odmah pomisle – što će biti sa mnom ako se ozlijedim, budem zaposlen ili iz nekog drugog razloga jednostavno neću moći vježbati i kretati se neko vrijeme? Odgovor je ohrabrujući – to ne bi trebao biti veliki problem jer se regulacija i normalna razina šećera u krvi brzo vraća jednom kad se ponovno počne aktivno vježbati i kretati se”, objasnio je dr. Thyfault.

Porast razine šećera u krvi je uobičajen i normalan tijekom neaktivnosti, čak i neizbježan, s obzirom na to da mišići u mirovanju trebaju manje energije pa tako koriste i manje šećera iz krvi. Stanje povećane razine šećera u krvi postaje ozbiljno, kaže dr. Thyfault, tek kad je neaktivnost dugotrajna, odnosno kad je neaktivnost uobičajeno stanje organizma. Pretpostavljamo kako, s vremenom, neaktivnost stvara (psiho)fiziološka stanja koja uzrokuju kronične bolesti, poput dijabetesa tipa 2 i bolesti srca, bez obzira na broj kilograma koje osoba ima ili je li na dijeti.

Izbjeći takav scenarij se može – uz kontinuirano kretanje, pa makar i u malim dozama. “Kad sam stvarno zauzet, svaki dan ustanem i hodam po uredu ili čak džogiram u mjestu”, kaže dr. Thyfault i nastavlja “Nosite pedometar, potaknut će vas da se krećete više, ne morate trčati maraton. Ipak, morate se kretati više i češće.”